Nos

Operacija nosa – rinoplastika je jedna od najčešćih intervencija u plastičnoj hirurgiji, i razlika između dobrog i lošeg rezultata može biti u 1-2mm.

Prvi zapisi o ”operacijama nosa” datiraju još od 500. god. p.n.e. Moderna rinoplastika (operacija nosa) započinje svoj razvoj od 19. Veka kada su von Graefe i Dieffenbach objavili svoje radove iz rekonstruktivne rinoplastike. Američki otorinolaringolog John O. Roe je prvi hirurg koji je 1887.god. upotrebio zatvoreni – intranazalni pristup za korekciju nosa, a austrijski hirurg Joequs Joseph je 1930.god. opisao značaj otvorenog pristupa, i na taj način hirurzima dao više slobode u radu, tj. da imaju veću preglednost nosnih struktura i bolju kontrolu nad njima u toku rada. Danas otvorena metoda predstavlja metodu izbora u rinoplastici.

Obzirom da je nos primarno respiratorni i ofaktorni organ (čulo mirisa) neophodna su neka osnovna znanja iz anatomije i fiziologije kako bi se razumeo odnos između forme – oblika i funkcije.

Nos je u obliku piramide koja je koštanohrskavične (osteokartilaginozne) građe pokrivene mekim tkivom u čiji sastav ulaze koža, potkožno tkivo, mišići i sluzokoža. Koštani deo nosa čine dve nosne kosti i čeoni nastavak gornje vilice (processus frontalis maxillae) . Postoje varijacije u širini, debljini, visini, obliku nosnih kostiju, pa je preoperativna analiza njihove veličine i konfiguracije je osnova za donošenje odluke da li da se radi osteotomija ili ne. Hrskavičavi deo se sastoji od gornjih – lateralnih hrskavica i donjih – alarnih hraskavica. Gornje – lateralne hrskavice su parne strukture, trouglastog oblika, spojene sa nazalnim kostima i čeonim nastavkom gornje vilice, a u svom gornjem delu su međusobno spojene. U svojoj donjoj trećini lateralne hrskavice su odvojene od nosne pregrade – septuma, a ugao od 10-15° koje formiraju sa prednjom ivicom nosne pregrade ulazi u sastav unutrašnjih nosnih valvula koje su značajne za disanje. Donje ili alarne hrskavice su parne strukture i direktno svojim oblikom, debljinom i konturom utiču na izgled vrha nosa. Svaka alarna hrskavica se sastoji od spoljašnjeg (lateralnog) i unutrašnjeg (medijalnog) kraka, koji su međusobno spojeni i grade tzv. kupolu nosa. Kupola nosa utiče na položaj i projekciju vrha nosa. Nosna pregrada – septum je vertikalna struktura koja deli nos na dva odvojena vazdušna prostora. Anatomski se sastoji iz koštanog, hrskavičavog i membranoznog dela. Zajedno sa nosnim valvulama i turbinama nosni septum čini funkcionalni deo nosa. Postoje tri turbine: gornja, srednja i donja, a jedino funkcionalno značajna komponenta u nazalnom disanju je donja turbina. Koža ima veliku ulogu u rinoplastici. U gornjoj trećini je tanka, pokretna, u srednjoj trećini još tanja, a debljina joj se povećava u donjoj trećini gde su prisutne brojne lojne žlezde i široke pore. U ovom delu koža ima malu pokretljivost i slepljena je za duboke strukture nosa. Tip, tekstura i debljina kože značajno utiču na finalni rezultat operacije nosa. Nazalne strukture i rad na njima su vidljiviji kod tanke kože, dok se kod debele i masne kože često ne mogu jasno videti rezultati rada na nosnim strukturama. Pacijenti sa debelom i masnom kožom, postoperativno imaju više edema! Mišići nosa se dele na: levatore, depresore i kompresore. Ima ih osam, ali su samo dva klinički značajna: levator labii alaeque nasi – koji drži otvorene spoljašnje nosne otvore, i depressor septi nasi – koji povlači vrh nosa naniže.

Iako nos predstavlja za sebe estetsku celinu na licu, nikako se ne sme posmatrati izolovano, van ostalih estetskih celina: usana, brade, čela i jagodica.

Svaki nos je različit i zato svaki operativni plan mora biti indivudualan!